Biti normalan u nenormalno doba

Vrijeme u kojem se trenutno nalazimo uistinu je posebno. Posebno je jer se nikada do sada društvo nije našlo u takvoj situaciji, barem ne u ovim razmjerima i na globalnoj razini. Posebno je jer od nas traži da se odmaknemo od dosadašnjih ustaljenih načina funkcioniranja i da razvijemo neke nove načine. Posebno je jer od nas zahtjeva promjenu i prilagodbu, a znamo da promjene mnogima teško padaju. Moglo bi se reći da vrijeme u kojem se sada nalazimo od nas zahtjeva da razvijamo novu definiciju onoga što je normalno.

U vrijeme pandemije i vrijeme potresa očekivano je da će različiti ljudi reagirati na različite načine. Neki će se proći kroz doživljaj traume i osobne krize, a neki će se lakše nositi s promjenama koje su ih zahvatile i koje se od njih očekuju. To ovisi o bio-psiho-socijalnim predispozicijama svakog pojedinca, o njegovim dosadašnjim iskustvima, o otpornosti na rizične čimbenike koju je do sada stekao, o strategijama nošenja i pristupanja problemima. Ono što je važno znati je da u vrijeme osobne krize, ono što se nekad smatralo nenormalnim, sada postaje normalno. To znači da su, primjerice, osjetljivost na zvukove i teškoće spavanja nakon potresa normalna reakcija. To znači da je strah od nepoznatog virusa normalna reakcija. Ono što je važno promotriti je trajanje i intenzitet tih reakcija. Iako svaka osoba reagira drugačije, ukoliko reakcije traju duže vrijeme i narušavaju sposobnost svakodnevnog funkcioniranja osobe, tada je potrebno potražiti stručnu pomoć kako bi se proradila trauma i ublažile njezine posljedice.

Situacije poput pandemije ili potresa kod čovjeka osvještavaju činjenicu da postoje stvari koje su izvan njegove kontrole. Osjećaj gubitka kontrole ljudima često teško pada jer osvjetljava sve što je u njihovom životu neizvjesno. U situacijama u kojima vas muči osjećaj bespomoći i neimanja kontrole, uvijek je korisno usmjeriti se na stvari koje možete kontrolirati. Primjerice, ne mogu utjecati na to da trenutno vlada pandemija i da se moram socijalno distancirati 2 metra od drugih, no mogu utjecati na to da svoju potrebu za društvom zadovoljim na neki drugi način (telefonskim razgovorom, video pozivom, zajedničkom vožnjom biciklima i slično). Ne mogu utjecati na to kada će biti potres, no mogu utjecati na to da si napravim sigurno mjesto (u sebi i/ili u svom prostoru) gdje ću otići (mentalno i/ili realno) kada se uznemirim zbog potresa.

U ,,novim vremenima” potrebne su i ,,nove reakcije”, odnosno ,,novi standardi normalnosti”. Problem je u tome što se ljudi često grčevito drže za ono što smatraju normalnim jer im to daje osjećaj sigurnosti. Stoga se sada nije na odmet podsjetiti kako je definicija normalnosti proizvoljna, odnosno kako ono što je normalno za jednu osobu nije normalno za drugu. Na primjer, dok je u našoj kulturi sasvim normalno jesti govedinu, u Indiji je krava sveta životinja i hamburgeri se rade od piletine. Dok se u Hrvatskoj podrazumijeva da se ljetuje na moru i da se kao dijete nauči plivati, u nekim državama ljudi čitav život ne vide more niti nauče plivati. I to je za njih sasvim normalno. Dok se kod nas kuće grade od cigle, u Japanu je normalno da se grade od drveta. Dakle, što se prije osoba odmakne od svojih dosadašnjih normi onog što je normalno, a koje su u trenutnoj situaciji neodržive, te što prije kreira nove ,,norme normalnosti”, to će se prije i lakše snaći u ovom vremenu. Kao i sa svime, nekima će to ići lakše, drugima teže. Ovim potonji u tom procesu mogu potražiti podršku bližnjih ili pomoć stručnjaka. Jer promjena i prilagodba (posebno ona koja nije naš odabir) je izazovan proces, no moguće je pronaći resurse koji će nam taj proces olakšati.