Božićno vrijeme – vrijeme veselja i stresa

Nedavno su me zvali s jedne radio postaje tražeći izjavu o tome kako da se ljudi nose sa stresom koji im nosi božićno razdoblje. Nakon tog poziva, počela sam razmišljati o svemu vezanom uz Božić. Na pamet su mi dolazili američki božićni filmovi koji Božić redovito prikazuju kao manju obiteljsku katastrofu, djeca koja pišu poduže liste želja za Djeda Božićnjaka, izvješća koja svake godine slušamo na vijestima o tome koliko su Hrvati ovih blagdana potrošili na hranu i poklone, kao i natprosječne gužve na cestama i u dućanima za vrijeme Adventa. Polako su mi u misli dolazile slike vlastite obitelji za vrijeme Božića, mene kao uzbuđenog djeteta koje čeka kićenje bora, mojih roditelja nervoznih i u niskom startu za svađu tijekom pripreme blagdanskih ukrasa i objeda. Zar je Božić zaista postao sinonim za stres? Kako je do toga došlo? I još važnije, kako to promijeniti?
Uvažena je činjenica da je vrijeme božićnih blagdana vrijeme kada ljudi imaju tisuću stvari za obaviti. To je razdoblje kada svi trče po svuda, a sve s namjerom da ispune sve obaveze koje imaju osjećaj da moraju ispuniti. Često u toj trci zbrci zaborave na sebe. Rijetko se tko, u žurbi kupovanja blagdanskih poklona, zapita što od svega toga ja sad radim jer mene uveseljava ili jer zaista želim, a što zato jer se to od mene očekuje ili mislim da moram. Naravno da takav način funkcioniranja i razmišljanja stvara opterećenje i stres. Kako bismo to izbjegli, trebali bismo se najprije zapitati što je nama osobno u čitavoj toj božićnoj strci važno te što želimo; kakav Božić želimo za sebe, za svoju obitelj.

Nekima je Božić važan jer je to za njih značajan vjerski blagdan kada slave Isusovo rođenje. Drugima Božić predstavlja vrijeme za obitelj. Trećima je Božić blagdan koji su kulturološki prihvatili te adventsko razdoblje obilježavaju kao društveno prihvaćeni običaj. U svakom slučaju, potrebno je razmisliti o tome što za nas osobno znači Božić i božićno razdoblje. Veseli li nas kupovina poklona? Želimo li pripremati velike obiteljske objede? Želimo li blagdane provesti kod kuće ili na putovanju? Uživamo li u kićenju bora i paljenju adventskih svijeća? Volimo li se šetati po zagrebačkom Adventu? Uživamo li u pečenju blagdanskih kolača? Želimo li Božić provesti sami, s obitelji, s prijateljima? Veseli li nas ispunjavanje tuđih blagdanskih očekivanja? I čijih točno? Naše djece? Naših roditelja? Naših partnera? Naših prijatelja? I tako dalje. Svatko od nas će, poznavajući samog sebe, znati postaviti si odgovarajuća pitanja vezana uz ovu temu, kao i na njih dati ,,pravilne” odgovore. Pitanje je samo koliko smo na to spremni i koliko nam je to važno. To pak ovisi o tome kolika je količina stresa koju svatko proživljava u božićno vrijeme. Sigurna sam da će svatko za sebe znati procijeniti i reći: ,,Ok, sada je dosta, sada želim nešto promijeniti” ili ,,Zadovoljan/na sam s trenutnim stanjem i ne želim ništa mijenjati”.

Oni koji odluče sagledati svoju situaciju i procijeniti sebe i svoje ponašanje, znat će kako zapravo žele da izgleda njihovo blagdansko razdoblje. Kada znamo što zapravo želimo, imamo puno veću šansu to zaista i ostvariti. Definiranu želju lakše je pretočiti u ciljeve, a ciljeve razraditi po koracima. Što to znači? To znači točno definirati kako ćemo taj cilj ostvariti. Na primjer, ako je moj cilj imati veliki bijeli bor u dnevnom boravku, onda ću odrediti tko, gdje, do kada i za koliko će kupiti taj bor te na koji način ću ga dovesti i postaviti u željeni dnevni boravak. Na taj način stvaramo konkretno definiran plan i eliminiramo osjećaj stresa koji dolazi zbog toga jer ne znamo kako ćemo i hoćemo li sve stići, a božićno razdoblje pretvaramo iz razdoblja stresa u razdoblje veselja i opuštenosti. Taj postupak moguće je ponoviti za svaki pojedinačni cilj. Sve dok ne budemo zadovoljni s onim što radimo. Sve dok ne ostvarimo ono što želimo. Sve dok ne kreiramo Božić po vlastitoj mjeri.