Naša mala klinika

Neki dan ušla sam u knjižnicu i ugledala osobu koju sam tamo viđala za vrijeme svojih studentskih dana. Ona gleda u knjige i čupa si kosu. Trihotilomanija. To sam ,,googlala” još u ono doba. Počinjem razmišljati o tome što se to toliko stresno dogodilo ovoj osobi da se priklonila ovakvom ,,rješavanju” svog problema. Rastužuje me i činjenica kako je njezino simptomatično ponašanje sada prisutno već godinama. Izlazim iz knjižnice, dolazim na tramvajsku stanicu te ugledam gospođu koja se naizgled s nekim svađa. Što sam joj bliže, jasnije primjećujem kako je osoba s kojom je u svađi vidljiva samo njoj.

Ulazim u tramvaj i ostatak vožnje razmišljam o ljudskom organizmu, o našoj maloj klinici koja nam omogućava život i funkcioniranje. Zamišljam vene i arterije kao mnoštvo medicinskih sestara koje trčkaraju po hodnicima bolnice vodeći računa o tome da svi pacijenti budu zbrinuti. Zamišljam različite organe kao liječnike i liječnice koji marljivo obavljaju svoj posao. Ipak, ponekad imaju preduga dežurstva i previše pacijenata pa postaju umorni i iscrpljeni. Zamišljam srce kako mladog i nadobudnog šefa kardiologije koji misli da mu nitko ništa ne može. Zamišljam mozak kao brižnu i opreznu šeficu koja drži sve pod nadzorom i vodi računa da čitava klinika uspješno funkcionira. No, što se događa ako više liječnika u isto vrijeme treba ići na bolovanje? Bolest, naravno. A što se događa ako se šefici klinike razboli? Tako dolazim do mentalnog zdravlja.

Gotovo svaka osoba koju upitate da vam nabroji za nju najvažnije stvari u životu, imenuje svoje glavne vrijednosti, spomenut će zdravlje. No postavlja se pitanje na koje zdravlje misli. Poprilično sam sigurna kako govori o fizičkom zdravlju jer to je zdravlje koje gotovo svima prvo pada na pamet. Rijetko kad razmišljamo o mentalnom zdravlju i psihičkoj staloženosti, neki iz straha, neki iz srama, neki iz neznanja, a nekima možda to jednostavno ne pada na pamet. Osobno, čini mi se kako bi danas ta razmišljanja trebala biti veoma aktualna. Sve češće razgovaram s ljudima koji mi opisuju nekakve bolesti ili fiziološke poteškoće koje im se naizgled neobjašnjivo pojavljuju. Glavobolje koje ih samo savladaju, mučnine koje nisu uzrokovane nikakvom hranom, osipi koji su se samo stvorili, iako nisu bili u kontaktu s ničim neobičnim niti novim, i slično. U svim tim slučajevima, kada se malo zagrebe ispod površine naiđe se na neki stresni događaj, okruženje, misli koje prethode tjelesnoj reakciji. S današnjim užurbanim životnim stilovima ljudi rijetko kad zastanu i promotre svoj život i funkcioniranje. Primjećuju stres oko i u sebi, ali ne zadrže se dovoljno dugo da bi analizirali kako on utječe na njih, njihovo tijelo i funkcioniranje, niti dovoljno dugo da bi ga pokušali umanjiti ili otkloniti.

Čini mi s kako se stres danas prihvaća ,,zdravo za gotovo”, kao nešto čemu smo neminovno izloženi i na što ne možemo utjecati. Da, stres je zaista nešto s čime se svi susrećemo. No to ne znači da mu se u potpunosti trebamo predati. Različite životne situacije i okruženja kroz koja prolazimo mogu biti stresne, no mi smo ti koji mogu razviti načine kako se nositi s tim stresom, odnosno kako ublažiti negativan utjecaj za nas nepovoljnih životnih situacija i odnosa na nas same i naše funkcioniranje. Najprije, trebamo uzeti vremena i pogledati što nas to sve stresira, izluđuje i opterećuje. A potom pogledati što od toga možemo mijenjati i kako. Ponekad, primjerice, ne želimo mijenjati posao, iako je za nas stresan. Onda možemo naći načine kako taj stres ublažiti i kako se s njime nositi na za nas prihvatljiv i ne štetan način. Na primjer, nećemo se zaustaviti na tome da stresno radno okruženje rješavamo pretjeranim konzumiranjem hrane, već ćemo potražiti neki manje štetan način za naš organizam. To zahtjeva trud i bolje upoznavanje samog sebe. Neki će to moći odraditi samostalno, a drugima će biti potrebna pomoć još nekoga. Bez obzira na sve, krajnji cilj vrijedan je uloženog truda jer nam omogućava lakši i zdraviji život, čemu svi težimo.