Što nas drži na mjestu

Ljeto i godišnji odmori polako se bliže kraju. Većina nas vraća se svojim poslovnim i drugim obvezama, u svoju svakodnevnu rutinu. Nekako uvijek imam običaj pitati ljude kako su se proveli na godišnjem i jesu li se odmorili. Najčešće dobivam dva suprotna odgovora. Jedni navode kako su se dobro odmorili i kako im je drago da su se vratili. Drugi pak navode kako se nikako nisu odmorili. Oni kažu kako im treba još dana godišnjeg odmora i kako su žalosni što su se vratili. Također kažu da se užasavaju povratka na posao. Kod drugog odgovora u glavi mi se ,,pali crvena lampica” te se pitam što nije uredu, što nije zadovoljavajuće u životima tih ljudi. Kroz razgovore doznajem da se najčešće radi o tome da su nezadovoljni nečime u svojem životu i svakodnevnoj rutini. Putem godišnjeg odmora nadali su se da će od toga pobjeći, no sada se tome vraćaju tamo gdje su to i ostavili.

U mnogo slučajeva čini se da su ljudi nezadovoljni svojim poslom. Stoga im povratak s godišnjeg odmora teško pada jer zaziru od povratka na posao. Ponekad se radi o tome da netko ne voli svoj posao. Ponekad se radi o tome da nije zadovoljan svojom radnom okolinom, svojim nadređenim, svojim kolegama, atmosferom na radnom mjestu. U svakom slučaju količina nezadovoljstva toliko je velika da se osoba za vrijeme godišnjeg nije uspjela odmoriti i da se zapravo ne želi vratiti na posao. No, čini se da količina nezadovoljstva ipak nije toliko velika da bi promijenili posao. Ili?O važnosti promjene, pripremi za promjenu i strahu od nje dosta sam pisala u svojim prethodnim tekstovima. Stoga se time ovdje neću baviti. Ipak, posao je nešto što je velik i važan dio našeg života. Ne samo iz razloga što nam pruža financijsku sigurnost, već i zbog količine vremena koji na njemu provodimo. Na poslu provodimo trećinu svog dana i tako gotovo pola svog života. Dakle, ako netko ne voli svoj posao, pola svog života provodi boraveći negdje gdje mu je mrsko. To zasigurno nije ugodno. Što to onda ljude sprječava da promjene posao i da potraže nešto drugo čime bi bili zadovoljniji?

• Strah od promjene. Strah od neizvjesnog. Strah od novog. Strah od neuspjeha. Strah od neznanja. Strah od osuđivanja od strane drugih. Strah od kretanja iznova. Mnogo se strahova krije iza zadržavanja na poslu koji nas ne usrećuje. Često su ti strahovi toliko jaki da ljudi ni ne pomišljaju o promjeni posla, bez obzira koliko su njime nezadovoljni. Dokle god je strah veći, malo je vjerojatno da će se netko odlučiti potražiti drugi posao. No pitam se, što bi rekli ljudi nakon četrdeset godina radnog staža na poslu koji ih je činio nesretnima. Kada bi mogli ponovno birati, bi li radije riskirali kratkotrajno neugodnu situaciju i suočili se sa svojim strahovima ili proveli pola svog života nesretni.
• Nedostatak samopouzdanja. Neki ljudi misle kako se na drugom poslu ne bi snašli ili kako nemaju znanja za drugi posao. Neki misle kako nemaju vještine pronalaska drugog posla. Nemojte zaboraviti kako su znanje i vještine nešto što se uči cijelog života. Ono što ne znamo, možemo naučiti. Ono što nam ne ide, možemo uvježbati. Ono što nikad nismo probali, možemo isprobati. U svemu smo na početku ,,bili loši” (čak i nečemu što uzimamo zdravo za gotovo kao hodanje ili pisanje) pa smo uvježbali i naučili.
• Financijska sigurnost/Ugovor na neodređeno. Neki ljudi misle da promjenom posla ugrožavaju svoju i financijsku sigurnost svoje obitelji. Ipak, i novi posao imat će svoju plaću, dakle pružat će financijsku sigurnost. Stoga prelaskom s jednog posla na drugi ne ugrožavamo značajno svoju materijalnu dobrobit.

                Mnogo je toga što ljude drži na mjestu na kojem ne žele biti. Pitanje je samo koliko jako s tog mjesta žele otići. Naša sreća je u nama i na nama. Stoga vam želim da što prije dođete do mjesta na kojem želite ostati.